Spray - prva jedrilica koja je oplovila svet

«U ranim jutarnjim satima, umjesto obale Amerike, ugledao sam na horizontu najprije samo jarbol, zatim nadgrađe a ubrzo i topove ratnog broda koji mi se približavao velikom brzinom. Bila je to krstarica Oregon iz sastava atlantske flote SAD. Uskoro sam i bez dalekozora mogao vidjeti izvješene signalne zastavice C-B-T koje u pomorskom rječniku znače «Ima li u blizini ratni brod?». slocumvoy Na jarbol Spraya podigao sam signal s odgovorom »Ne«, a odmah zatim i zastavice sa značenjem «Ostanimo zajedno radi uzajamne pomoći.» Moj prijedlog ostao je bez odgovora.

3

Drugo i nije bilo za očekivati. Godina je 1898. i SAD je u ratu sa Španjolskom pa Oregon ima važnijeg posla nego da štiti jedrilicu dugu samo 12 metara. Tako je kapetan Oregona propustio jedinstvenu priliku – mogao je biti prvi Amerikanac koji će pozdraviti svojeg sunarodnjaka pri kraju njegovog povijesnog putovanja.

Joshua Slocum sa svojom jedrilicom Spray bio je prvi čovjek koji je sam samcat (putnik i posada u jednoj osobi) oplovio svijet. Pothvat ništa manje vrijedan divljenja od onog koji je nekoliko decenija kasnije učinio Lindberg preletjevši avionom atlantski ocean ili Armstrong stupivši prvi na Mjesec.
Odavno je na zemlji već sve otkriveno pa pustolovni duhovi mogu samo biti prvi u nečemu što do tada nitko nije učinio. No, Joshua Slocum nije bio tek pustolov već pomorac od zanata koji se nije mogao smiriti na kopnu nakon što je cijeli život proveo u plovidbi trgovačkim jedrenjacima. 

Kada je krenuo na put oko svijeta bio je već prevalio pedesetu, »zakoračio u godine kada duh, a ne mladost, daje snagu mišićima.« O svojem trogodišnjem putovanju J. Slocum je 1900. g. Objavio knjigu »Saling Alone Around The World« koja se i danas rado čita tako da o njegovom putu oko svijeta znamo sve iz prve ruke. Iz brojnih novinskih izvještaja onog vremena saznajemo i više o njemu samom jer je i tada čitalačka publika pokazivala veliko zanimanje ne samo za djela već i za ljude koji ih čine. Zahvaljujući tome, a i kasnijim istraživanjima nekoliko publicista, možemo lako pratiti njegov životni put.
Osim tri godine koje je Slocum opisao u svojoj knjizi, njegov život gotovo da se i ne razlikuje od života bilo kojeg drugog pomorca tog doba. Već sa 14 godina ukrcava se na jedrenjak kao »mali od palube«, sa 18 postaje kormilar, a s 25 godina preuzeo je i zapovjedništvo nad jednim brodom. Sa 33 godine postaje vlasnik šku-nera i od tada plovi za svoj račun. Sa njim na brodu je i njegova prva žena Virginija s dvoje djece. Prevozi različitu robu, uglavnom uz obale Južne Amerike i Australije, trguje ponekad s uspjehom a nerijetko i s gubitkom sve dok jedne noći i njegov brod nije doživio sudbinu mnogih – potopio se pred obalama Brazila. Tako je J. Slocum sa 43 godine ostao na kopnu sa ženom i djecom (bila je to druga žena Hetti s kojom je također imao dva sina), bez doma i dovoljno imetka da sve počne ispočetka.
Vrativši se u SAD, dane je provodio u luci i polako trošio ono malo ušteđevine što je još imao. Tražio je jedrenjak na kojem bi se zaposlio, ali su ovi u to vrijeme već postali rijetkost. Svi brodovlasnici su ugrađivali parne strojeve. Nekoliko ponuda da preuzme zapovjedništvo na parnjačama glatko je odbio. »Plovim na jedrenjacima od svoje 14 godine«, kazao je sinu Garfieldu koji nije mogao razumjeti očevo ponašanje. »Ako prihvatim takvu ponudu, morat ću ubuduće ploviti samo parnjačom, a ja te pišteće, kloparajuće i smrdljive nemani ne volim.«

Joshua_Slocum 

Svojeg prijatelja Ebena Piercea sreo je upravo u luci jednog pos-lijepodneva. Bilo je to u proljeće 1892. U razgovoru, nakon nekoliko čaša piva, ovaj mu predloži «Dođi u Fairhaven, dat ću ti jedan brod. Trebat ćeš samo«, dodao je uz smiješak, »nešto malo popraviti«. Vidjevši »brod« što ga je dobio na poklon prisjetio se da još postoje grube i presoljene mornarske šale.
Tu na obali zaljeva Fairhavena preživljavao je svoje posljednje dane trup jednog napola već istrulog 12-metarskog slupa koji je u svoje vrijeme služio za lov na školjke. Na krmi su se još nazirala slova imena Spray. »Nemajući što pametnijeg da činim«, pričao je kasnije Slocum, »prihvatio sam se posla. Posjekao sam u susjednoj šumi jedan lijepi veliki hrast i od njega počeo izrezivati nove dijelove da zamijenim one istrule«.
 Mještani su se naveliko čudili, sjećali su se toga i nekih 50 godina kasnije, i pitali se da li će se trud isplatiti, iako polako, posao je ipak napredovao.
»Godišnja doba su dolazila i odlazila dok sam radio«, priča Slocum u svojoj knjizi. »Tek što sam postavio nove dužnice, procvjetale su jabuke. Tada su došle tratinčice a uskoro zatim trešnje. S palube Spraya bilo je dovoljno ispružiti ruku da bi ih otkinuo s drveta. Nakon dužnica i novih rebara došla je na red oplata a na kraju i paluba. Učinio je i male izmjene dok je obnavljao dio po dio.
Tako je povećao visinu trupa za 50-tak centimetara i svuda oko palube načinio valnicu. U prednjem dijelu trupa je načinio prostor za kuhanje velik 1 .80 x 1 .80 m, a u središnjem dijelu odvojenu kabinu 3 x 3.60 m. Unutra je ugradio i krevet s jedne, a prostor za pohranu osobnih stvari i navigacijsku opremu s druge strane.

7

U sredini između kuhinje i kabine bilo je spremište za hranu i vodu, dovoljno veliko da smjesti provijant potreban za više mjeseci. U obje kabine moglo se uspravno stajati. »Kabina Spraya bijaše« sjeća se Duncan Spaeth, jedan od posjetilaca, »puna knjiga kao biblioteka, u njoj je vladala ugodna atmosfera i sve je ličilo na pravu kabinu jednog kapetana«. Spray_612. Slocumu je trebalo 13 mjeseci da dovrši novi Spray.
Za drvo, opremu, jedra i užad utrošio je 553,62 dolara što je u ono vrijeme bila znatna suma tako da od njegove ušteđevine nije mnogo ostalo. No, to je bila cijena koju je morao platiti da dođe do broda na kojem će moći boraviti u svako doba godine i, tako se je nadao u početku, privređivati ribolovom.
»Namjeravao sam«, priča Slocum, »ribariti pa sam to i započeo ali ribe kao da me nisu htjele. Gotovo da ništa nisam ulovio, a kada sam se poslije dao na lov jastoga, ulovio sam samo mlade životinje koje se po zakonu i ne smiju loviti. Bili su me prijavili zbog toga i jedva sam izbjegao zatvor plativši visoku kaznu.
Nakon toga sam odustao od ribolova«. Nedugo zatim doplovio je Sprayem u Boston. Tu se nalazi njegova žena koja radi u tvornici kao krojačica i njihove dvoje djece. U veljači 1895. g. u dnevnom listu »Boston Globe« čitaoci mogu pročitati kako kapetan Slocum čini posljednje pripreme da na svojem slupu Spray oplovi svijet.
Vijest, kako se to kod nas kaže, s neba pa u rebra. U svemu što je napisano o njemu pa i onom što je on sam pisao nigdje nećemo naići na razloge koji su ga ponukali na to. Za tu ne beznačajnu odluku nalazimo u njegovoj knjizi samo dvije-tri lakonske rečenice kao:

»A što drugo da radi jedan stari mornar. Ja sam se očeličio u olujama, more je jedino što poznajem i jedino čemu se osjećam dorastao«. A malo kasnije: »Nakon toga sam odlučio da krenem na put oko svijeta. Kada je vjetar ujutro 24.4.1895. bio povoljan, podigao sam sidro, zatim jedra i isplovio iz Bostona gdje je Spray cijele zime bio lijepo smješten.
« Izgledalo je kao da su proljeće, lijepo vrijeme i paluba Spraya pod nogama bili dovoljni da se donese tako velika odluka. No, Slocum nije imao uopće novaca za jedno takvo višegodišnje putovanje. Kao pomorski kapetan posjedovao je osnovnu opremu kao što su kompas, pomorske karte, sekstant ali to još nije ni izbliza dovoljno za sve ono što će zatrebati.
Hranu za koji mjesec-dva i poneke jednostavnije predmete mogao je namaknuti u obliku poklona, što je i učinio a to mu nije bilo teško jer su o njegovim planovima uvelike pisale američke novine (Slocum je sam dao dvadesetak intervjua novinarima) pa su mu mnogi nudili pomoć. Ali, od čega živjeti kada se poklonjeno jednom pojede?
Čitaoci koji su prije dosta godina čitali putopise našeg Jože Horvata, koji je poduzeo slično putovanje oko svijeta, sjećaju se koliko je briga, živaca i neprospavanih noći pričinjalo namirivanje sredstava za takvo putovanje. Osnovni izvor prihoda, iako škrt kako je tvrdio Joža, činili su honorari od reportaža koje je putem pisao. Takve planove imao je i Slocum.

Prije odlaska pregovarao je s nekoliko novinskih redakcija ali su svi razgovori završili na usmenim obećanjima. Da to nisu bili veliki honorari (a još manje redovni) da bi putovanje prošlo bezbrižno bar u tom pogledu, Slocum je saznao tek kasnije kada je bio daleko od domovine.
»Moje srce udaralo je od veselog uzbuđenja. Palubom sam se kretao kao opijen. Osjećao sam da više nema povratka i da sam se upustio u jednu pustolovinu čiju sam veličinu mogao samo ja sagledati.« Tog dana u Bostonu, kada je Spray sa svim jedrima na vjetru napuštao luku, svirale su sirene tvornica. Ljudi su stajali na obali i mahali, a jedan fotograf načinio je posljedne snimke za večernja izdanja novina.
No, bio je to »paradni odlazak«. Želeći da još jednom u miru, bez reportera i posjetilaca, učini sve pripreme i nabavi što mu još treba, otplovio je do luke Gloucester. Tu u zaklonjenom dijelu ribarske luke boravio je nekoliko tjedana. Pregledao je zalihe i opremu i spremio što je dobio u zadnji čas: bačvicu soljene ribe, jednu ribarsku petrolejku čije svjetlo se nadaleko vidi i velike osti. Dobio je i sanduk podvodne boje koja sadrži otrov da se za brod ne hvataju morske trave i školjke.
Nanio je odmah dva sloja boje na trup, dok je za oseke Spray ostao izvan vode. Trebalo je još riješiti problem pomoćnog čamca kojim će se prevesti na obalu kada Spray bude podalje usidren, ili ako bude morao iznijeti još jedno sidro.

Riješio ga je tako da je jedan odbačeni čamac prerezao na pola, a prerezani dio zatvorio daskama. »Čitav bi mi ionako bio prevelik da ga uz pomoć užeta i preko šošnjače podignem na palubu. Prerezan na pola bio je još dovoljno velik da veslam u njemu. Kasnije se ispostavilo da kada nije naopačke okrenut na krovu kabine odlično služi za pranje rublja a i kao kada za kupanje.
Bio je tako praktičan da ga je žena koja mi je prala rublje na Samoa otočju htjela pod svaku cijenu kupiti. Takvo nešto nisu imali niti misionari koji su u to vrijeme donosili svakojake američke proizvode na Pacifičke otoke«.
Nakon Gloucestera navratio je još u luku Varmouth, svoju posljednju stanicu prije prelaska Atlantika. Tu je neodložno trebalo nabaviti sat jer je za čišćenje njegovog pokvarenog kronometra majstor tražio 15 dolara. To je bilo više nego što je mogao platiti. No, bez sata je nemoguće izračunati sa sekstantom položaj broda na moru. Na kraju je kupio običnu budilicu u kućištu od poniklanog lima.
»Cijena je bila dolar i pol, ali uzimajući u obzir da je prednja strana bila dijelom oštećena, trgovac mi ju je prodao za 1 dolar.

« Ujutro je Spray zaplovio u istočnom kursu, duž obale Nove Škotske, između brojnih otoka sve do izlaza na otvoreno more. Bilo je to 2. srpnja 1895. i u brodski dnevnik tog je dana zapisao:
»U 9.30 sati odjedrio iz Varmoutha. 16.30 sati, prošao kraj rta Sable na udaljenosti od oko 500 m od obale. Svježi vjetar iz sje-verozapdnog smjera.« Noć prije konačnog odlaska proveo je usidren izvan naselja. Bacio je i nekoliko udica i još prije zalaska sunca na palubi Spraya našao se jedan bakalar, dvije kolje i jedan iverak.
Kakav ulov u predvečerje velikog putovanja!
Nakon dobre večere, kada se već sasvim smračilo popustio je još nešto sidrenog užeta kako bi brod sigurno ležao na vjetru i objesio upaljenu ribarsku lampu na vrh jarbola. Spray3.

6

Na pučini, s jedrilicom, dani se znatno razlikuju od onih na kopnu. Tu sve ovisi o vremenu i vjetru: da li puše iz povoljnog smjera i koliko jako. Ako je vjetar slab ili čak iz nepovoljnog smjera napreduje se polako, a ponekad i nikako. Kada puše previše valja biti na oprezu, smanjiti površinu jedra ili ga možda potpuno skinuti, sve dobro zavezati i prepustiti se vjetru i moru.
U određeno doba godine, kao po nekom pažljivo načinjenom programu, pojedinim područjima oceana pušu danima bez prekida vjetrovi samo u jednom smjeru.
Istodobno u drugom području mogu puhati u suprotnom smjeru. Kako su Sprayu jedra bila jedini način pokretanja, Slocum je morao vremenski tako planirati svoje putovanje preko oceana da iskoristi te vjetrove. Podigao bi jedra, namjestio ih u potreban položaj i zavezao kormilo. Tako je mogao ploviti danju i noću, a kormilo ili jedra dirao bi samo kada bi trebalo popraviti kurs.

4. srpnja zapisao je u brodski dnevnik da je ujutro skratio jedro za dva krata i kormilom popravio kurs ali ga je već oko podne morao odvezati jer je vjetar oslabio, a do večeri skoro i sasvim prestao, kada se je i magla spustila.
6. srpnja Spray plovi svojom najvećom brzinom od 8 čvorova u kursu jugoistok, a kapetan provodi vrijeme u čitanju, pripremanju obroka i spavanju.
Do 10. srpnja, osmog dana plovidbe, Spray je prevalio 1200 milja. S prosjekom od 150 milja u 24 sata to je hvale vrijedna razdaljina i Slocum je više nego zadovoljan. 14. srpnja ugledao je u daljini jedra nekog škunera. Noć prije toga prestigla ga je i jedna parnjača.

Vrijeme je lijepo, vjetar povoljan i Slocum nema mnogo posla. Pomalo se osjeća usamljenim i zamišlja da će izgubiti dar govora ako s nikim ne razgovara pa uvodi običaj da sam sebi na glas zapovijeda ono što će raditi: »idi, provjeri nije li brod skrenuo s kursa«, »pritegni ovo jedro, što čekaš« i slično. Rano ujutro 19. srpnja ugledao je kroz sumaglicu otok Flores iz grupe Azorskih otoka. Idućeg dana došao je i do otoka Fayal na kojem se nalazi luka Horta i tu je u 16.30 sati spustio sidro, točno 18 dana nakon što je prošao rt Sable.
U Horti je ostao četiri dana, dva više nego što je planirao.
Sviđali su mu se tamošnji stanovnici »Otočani su posvuda najljubazniji, ali na toliko pažnje nisam nigdje naišao. Nije to neki imućan narod. Teret poreza koji im je nametnut vrlo je težak. Zrak koji ovi ljudi udišu skoro da je jedino što nije oporezovano.« Na rastanku daruju mu ono čega imaju u izobilju: ovčjeg sira, šljiva, maslaca i svježeg kruha.
Iz Horte odlazi 24. srpnja i dok je plovio s vanjske strane otoka iznenada se niz planine spustio snažan olujni vjetar. Zapuhao je tako neočekivano da Slocum nije bio pripravan pa je bilo i štete na brodu: iščupan je jedan kolotur a drugi se polomio.
26. cijeli dan provodi u krevetu zbog grčeva u trbuhu – dobio je proljev od silnih šljiva koje je pojeo.
 28. srpnja poslije podne Spray je iznenadio jednu veliku kornjaču dok je spavala na površini. Probudila se s ostima u vratu, ako je uopće došla k sebi. »Imao sam mnogo muke dok sam je podigao na palubu i uspio sam tek kada sam deblenjaču, uže kojim podižem deblenjak jedra, vezao za jednu nožnu peraju. Bila je teška kao moj pomoćni čamac.
Morao sam zbog toga spustiti jedro i poslije ga ponovno dignuti što baš nije lak posao ali se isplatilo. Meso kornjače je veoma ukusno. Uveče je jelovnik izgledao ovako: odresci od kornjačevine, čaj i preprženi kruh, pečeni krumpiri s lukom, a kao desert kuhane kruške s kajmakom.
31. srpnja Spray je stigla jaka oluja sa sjevera koja je podigla goleme valove. Trajala je tri dana, a posljednjeg je pukao prednji držač letnjače i jedro je počelo divlje praskati na snažnom vjetru. Prije nego što ga je stigao spustiti, pocijepalo se u tisuće komadića.
4. kolovoza ugledao je svjetionik ispred obale Španjolske, a uskoro zatim i prolaz Gibraltar u čijoj je luci spustio sidro već rano poslijepodne.

Da bi preplovio Atlantik trebalo mu je 29 dana, uključivši i ona četiri koja je proveo na Azorima. Gibraltar je i tada bio vojna baza pod engleskim nadzorom. Tražilo se poštivanje propisa i običaja, a kako je Slocum zaboravio uzeti liječničko uvjerenje iz Horte, posljednje luke u kojoj je boravio, nastala je gužva kada je lučki liječnik došao na brod.
No, sve je dobro prošlo. » Poznato mi je od ranije da se čovjek mora dobro pograbiti sa pravim Englezom ako misli uspjeti kod njega pa smo se svađali dobrih pola sata prije nego me je proglasio zdravim i dozvolio izlaz na kopno.«

Sportsko nadmetanje na velikoj je cijeni kod Engleza. O njegovom pothvatu engleske su novine pisale skoro više nego američke pa je dolazak Spraya u Gibraltaru senzacija. Guverner, admiral, zapovjednici ratnih brodova svi su dolazili da ga pozdrave i upišu se u knjigu posjetilaca.
Trudili su se da mu boravak učine što udobnijim. Posilni admirala donosio mu je svakog jutra mlijeko, a dvaput tjedno i svježe povrće. Iz Gibraltara je poslao i prvu reportažu za američke novine.
Kako nije bilo uzbudljivih senzacija koje su urednici očekivali (prevrtanja, nasukavanja i spašavanja u zadnji čas) od izvještaja nije mnogo tiskano pa je i honorar bio tanak. Nije niti stigao u Gibraltar, pa je Slocum otplovio s posuđenih 50 funti 25. kolovoza 1895. godine.

Prvobitnu namjeru da prođe kroz Sredozemno more, Sueski kanal, Crveno more pa dalje na istok Slocum je promijenio na savjet engleskih oficira koji su dobro poznavali to područje.
Upozorili su ga na velik broj morskih razbojnika koji napadaju manje brodove. On je doduše imao pušku na brodu ali ne i želju da mrtvacima obilježi put kojim prolazi. Odlučio je stoga ponovno preploviti Atlantik, ali u jugozapadnom smjeru i oko Cape Horna, na kraju Južne Amerike, uploviti u Pacifički ocean.
S pasatnim vjetrom koji je na Atlantiku u to doba godine puhao u istom smjeru, Spray je dobro napredovao. 1. rujna opazio je loptaste oblake koji su pokazivali gdje se nalazi Kanarsko otočje, a već drugog dana oni su se nalazili oko 25 milja iza njega.
4. rujna susreće jednu parnjaču koja prevozi goveda iz La Plate, lako su se mimoišli na skoro dvije milje udaljenosti, jasno se je čulo mukanje jadnih životinja.
»Moj brod«, piše Slocum, »kojega je pasatni vjetar držao snažno u svojim rukama, ostavio mi je u tim danima dovoljno vremena za opuštanje. Sate i sate sam provodio u čitanju i pisanju, obnavljao jedrilje i druge stvari na brodu. Sve sam doveo u najbolji red. Kuhanje obroka mi nije oduzimalo mnogo vremena jer se je jelovnik obično sastojao od riba poletuša koje su zabunom pale na palubu umjesto ponovno u more, prepečenog dvopeka na putru, krumpira, kave i kajmaka.«
10. rujna Spray prolazi kraj St. Antonia, krajnjeg sjeverozapadnog otočića Kapverdskog otočja. Slocum se veseli zbog svoje besprijekorne navigacije što i nije zanemarivo ako se prisjetimo da ulogu brodskog kronometra »igra« stara budilica.
Približavajući se ekvatoru, pasatni vjetar iz sjeveroistočnog smjera, kojim je do tada plovio, počinje slabiti. Pred njim se nalazi područje tišina kao neka granica prije nego će stići do područja u kojem puše pasat iz jugoistočnog smjera.
»Ovdje vjetar neprekidno preskače sad iz ovog sad iz onog smjera i svaki put počne puhati velikom snagom uz kišu koja se kao potok slijeva na palubu.« Strpljenje jedriličara je na velikoj kušnji.

Spray se žilavo bori za svaku milju i trebalo mu je 10 dana da preplovi razdaljinu od samo 300 milja. Ipak, 30. rujna u 10.30 sati Spray prelazi ekvator na 29°30 W i sada se već počinje osjećati jugoistočni pasat, koji sve jače puni jedro Spraya i nosi ga prema obalama Brazilije gdje u luci Recife nakon 40 dana plovidbe spušta sidro 5. listopada 1895.
Ovdje Slocum susreće svoje stare prijatelje od kojih je jedan i novinar pa su brazilske novine pune izvještaja i reportaža o njegovom putovanju i daljnjim planovima. Na palubu Spraya gomilaju se pošiljke svježeg provijanta, posebno voća i povrća koje mu šalju znani i neznani poznanici.
Kada je 24. listopada isplovljavao s obale ga je pozdravljalo mnoštvo ljudi.
Deset dana kasnije stiže u Rio de Janeiro. I tu ima dosta prijatelja pa se je u glavnom gradu zadržao tri tjedna. Tu je učinio i neke izmjene: skratio je jarbol Spraya kako bi se s nižim jedrom lakše mogao nositi s olujnim vjetrovima koji ga čekaju oko Cape Horna, a na krmu je postavio još jedan manji jarbol dug 8,5 metara i načinio odgovarajuće jedro.
Tako Spray po tipu jedrilja nije više slup nego jol ali ga Slocum u svom dnevniku i dalje naziva slup ne zato što ne bi znao razliku već iz sujevjerja: do sada je dobra sreća pratila njegov slup…

Kada je Spray konačno 28. studenog 1895. isplovio iz Rija, bio je nakrcan hranom za više mjeseci, prvenstveno onom koja je u to vrijeme bila redovna hrana mornara na dugoj plovidbi: soljena govedina i riba u bačvicama, sušeno meso, dvopek, maslac, ulje, sušeno voće te voda za piće u dvije velike bačve.
Na palubi se je našlo u obliku poklona i nekoliko za brod prijeko potrebnih dijelova opreme, među kojima je najvrednije bilo veliko sidro i sidrenjak. Slocum je rado isticao kako ga to sidro nije nikad iznevjerilo pa i kada je bilo najgore.
Dobro pripremljen i opskrbljen Spray je sa svojim kapetanom krenuo na jug ususret svojoj najvećoj pustolovini: Magellanovu prolazu.

1

U to vrijeme Panamski kanal još nije bio prokopan i ovaj je prolaz zajedno sa Cape Hornom jedina veza između Atlantskog i Pacifičkog oceana. Prolaz se nalazi između kopna Južne Amerike (obala Patagonije) i otočja Ognjena zemlja. Dugačak je 334 milje, a na najužem dijelu širok samo 2.5 milje. Veliki broj otočića, hridi i prostranih prolaza otežavaju plovidbu i snalaženje. Na istočnom ulazu, kuda se je Slocum uputio, gotovo neprekidno se osjećaju morske struje čas u jednom čas u drugom smjeru dostižući brzinu od 2-4 čvora. Na prvom suženju od ulaza dostižu čitavih 5-8 čvorova u oba smjera.
Vremenske prilike su prava mora za svakog pomorca. Olujni vjetrovi pušu gotovo bez prestanka, a brojne planine skreću smjer vjetra toliko često da jedriličar gotovo ne ispušta jedro i kormilo iz ruku. Naročito su opasna područja ispod strmih planina, s kojih se vjetar obrušava iznenada i velikom brzinom do površine mora. Spray_65. Zaokupljen mislima o tome što ga čeka u Magellanovom prolazu, Slocum kao da je na trenutak zaboravio sadašnjost, suviše se približio obali i u noći se nasukao na obalama Urugvaja.
Srećom bio je to pješčani žalo. Da su kojim slučajem bile kamene hridine, od daljeg putovanja ne bi ništa bilo. No valovi s mora gurnuli su Spray na još plići dio i ujutro za oseke brod se nalazi skoro potpuno na suhom.
Sprayu nije prijetila opasnost.
Pomoćnim čamcem iznio sam sidro što sam dalje mogao prema otvorenom moru kako bih onda uz pomoć vitla ubiranjem sidrenog užeta izvukao brod sa žala kada opet dođe plima. No sidro je bilo preteško za moj pomoćni čamac i kada sam ga podigao da ga bacim u vodu čamac se je prevrnuo i ja sam se našao kako ležim na prevrnutom čamcu. Istog trenutka sjetio sam se da uopće ne znam plivati«.

Tu pojedinost saznajemo tek sada: pomorski kapetan koji je cio život proveo na moru je neplivač! Ipak, veslajući samo jednim veslom uspio je stići do obale. Uskoro zatim Spray je ugledao jedan dječak koji je obalom jašio na konju pa su ubrzo došli i mještani iz obližnjeg sela. Javili su i u Montevideo i već poslijepodne stigao je parni remorker ali je do tada već i Slocum uz pomoć seljaka uspio odsukati Spray.
Po dolasku u Montevideo, Spray pozdravljaju sirenama svi brodovi u luci. Prvi ga posjećuje predstavnik tvrtke »Royal Mail Steamship Co.« da ga obavijesti da će njegova tvrtka besplatno podići Spray u dok i popraviti štetu (pokidalo se učvršćenje kormila). Nisu učinili samo ono što su obećali. Iznova su obojili i pomoćni čamac tako da ga je onako polegnutog naopačke na plubi bilo teško razlikovati od leptira.
Božični su praznici i Spray dobiva vrijedan poklon: pećicu za grijanje i kuhanje koja je Slocumu kasnije i te kako dobro došla za hladnih dana uz obale Ognjene zemlje. Već s nekoliko komada drva kabina bi postala najugodnije mjesto na svijetu, dok je napolju urlao vjetar i mlataralo more. Spray je sada opet spreman za plovidbu i 26. siječnja 1896. po lijepom i mirnom vremenu napušta Montevideo.

11. veljače zaobišao je rt Virgenes i došao pred ulaz u Magellanov prolaz. No ovdje pod obalama Patagonije od umjereno jakog svjereroistoč-nog vjetra, kojim je do tada plovio, nastaje oluja a odmah zatim vjetar okreće na sjeverozapad sa snažnim hukovima koji su nosili kišu gotovo vodoravno iznad površine mora. »Prvih pola sata puhalo je tako jako da to čovjek ne zaboravlja dok živi. Oluja je trajala 30 sati i slup nije mogao podnijeti više od trostuko skraćenog jedra i jednog malog letnog jedra. No, zato je imao dovoljno brzine da savlada suprotnu morsku struju koja nas je htjela izgurati iz prolaza.
Kada su olujni hukovi bili veoma jaki, skidao bih sva jedra a ponovno ih stavljao čim bi vjetar malo popustio. To se je događalo češće nego što bi čovjek poželjeti mogao.
No, kada se je oluja ispuhala, ostao je samo umjereno jak vjetrić s kojim je Spray bez teškoća došao 14. veljače u Punta Arenas.
U to je vrijeme ovaj gradić bio važna čileanska stanica, u kojoj su se parobrodi opskrbljivali ugljenom. Oko 2000 stanovnika, doseljenih iz svih krajeva svijeta, živjelo je ovdje dobro od uzgoja ovaca, rudnika zlata i lova dok su domoroci živjeli da ne može gore. »Ipak izgledalo je da najveći dio zarade bijelcima dolazi od trgovine vatrenom vodom. Ako i postoji zakon koji brani prodaju alkohola domorocima, nitko ga se ne pridržava. Lijepo građeni, snažni Patagonci koji bi ujutro ponosno ušli u grad, odlazili bi uveče iz njega pijani kao životinje, bez ikakvog traga ponosa ali i bez skupocjenih krzna koje su mijenjali kod trgovaca za jeftinu rakiju.
Nije stoga čudo da su se mnogi domoroci dali na pljačkanje brodova koji su prolazili Magellanovim prolazom. Plovili su na uskim dugačkim kanuima kojima su vrlo spretno veslali. Pod okriljem noći, neoprezna posada postajala je lak plijen brojnih napadača. Upozoren na to što ga čeka, Slocum je oprezno nastavio put 19. veljače 1986.

Danju je plovio, a koji sat prije mraka usidrio bi brod na prikladnom mjestu. Često je oboružan puškom i sjekirom odlazio pomoćnim čamcem na obalu da nacijepa drva za svoju uvijek gladnu »urugvajku« i odstrijeli poneku divljač za svoj želudac. Prije spavanja bi po palubi namjestio čavliće – s vrhom prema gore – koje je na savjet Austrijanca Samblicha kupio u Punta Arenasu. »Poznato je da kada bosonog čovjek stane na takav čavlić ne može a da srcu ne da oduška.«

Napredovao je sporo jer nije plovio radi rekorda »već da čitav dođe na drugu stranu.« Tako je mnoge oluje spretno izbjegao, usidren na zaklonjenom mjestu. No kada se približio izlazu iz prolaza i Pacifičkom oceanu sve je bila jača struja u suprotonom smjeru. Uveče, na posljednjoj »stanici« u prolazu, vjetar je puhao tolikom snagom da je strahovao da sidro neće izdržati pa je Spray vezao i čvrstim uzetom za drvo na obali.
Od odlaska iz Punta Arenasa prošao je 21 dan. Ujutro 3. ožujka vjetar se malo smirio pa je isplovio iz svojeg zaklona, prema izlazu iz prolaza. Prelazeći posljednjih 30 milja od rta Tamar prema rtu Pilar, vjetar je naglo počeo jačati. O povratku nije bilo govora. Trebalo se dohvatiti otvorenog prostora. »Što dalje od obale, vikao sam dok je slup skakao po uzburkanom moru. Ostavio sam toliko jedara na vjetru koliko je Spray mogao nositi. Čitavu noć jedrio sam s bočnim vjetrom ali ujutro 4. ožujka vjetar je okrenuo na jugozapad, a onda na sjverozapad sa strašnom snagom. Jedra su pucala na Sprayu i vjetar ga nosio kuda je htio.
Nijedan brod na svijetu ne bi mogao križati protiv tako snažne oluje.« Skinuo je ostatke jedara s jarbola i pustio po krmi dugačku užad koju je vukao za sobom kako bi brod lakše držao smjer. Tako je Spray bježao pred olujom tu, ispred rta Pilar, gdje su oluje najstrašnije, a valovi veći nego bilo gdje drugdje.
Spray se je dobro držao i Slocum ne gubi pouzdanje u svoj brod. Nikad nije doživio takvu oluju. Bio je to trenutak da i on ponavlja molitvu starih ribara: »Bože vidi kako je moj brod malen, a more tako veliko!«.
Oluja je trajala tri dana i »za to vrijeme nisam imao apetita pa sam obustavio svako kuhanje. U povjerenju, imao sam morsku bolest« priznaje svojim čitateljima.
Trodnevna oluja bacila je Spray natrag prema Ognjenoj zemlji, ali znatno južnije od rta Pilar sve do Cockburn kanala, jednog postranog prolaza kojim se je mogao opet vratiti približno u sredinu Magellanovog prolaza. Izmučen i neispavan usidrio se u prvoj zaklonjenoj uvali. Prije spavanja posuo je čavliće po palubi i čvrsto zaspao.
»Nije mi bio potreban pas da me probudi ako se netko popne na palubu. Domoroci su vikali kao čopor pasa. Nije mi trebala niti puška jer su svi naglavce skakali s broda, neki u kanue a neki ravno u vodu. Ipak sam opalio dva-tri metka tako da vide da ima nekog kod kuće i ponovno se vratio u krevet siguran da više neće doći.«
Nakon što se je dobro ispavao, ujutro 9 ožujka 1896, prvo je pripremio obilan topao doručak, pokupio čavliće i započeo krpati jedra. Prije podne je bilo mirno i toplo ali je već rano poslije podne zapuhao tako snažan vjetar da je Spray vukao sidro preko cijelog zaljeva.
»Nikakvo čudo da ovdje i ne raste mnogo drveća,« zapisao je Slocum. »Drvo bi se moralo sastojati samo od korijena da se odupre tako bijesnom vjetru. Srećom je uvala bila velika pa nije bilo opasnosti da vjetar baci Spray na obalu.«

10. ožujka ponovno se usidrio na mjestu gdje je već bio 19. veljače. Tri tjedna i mnogo znoja naplatio je Posejdon Ognjene zemlje. No kao da se je sada sažalio na upornog Slocuma. Kada je s bačvicom za vodu došao čamcem do obale ugledao je hrpu sanduka koje je more naplavilo. U svakom sanduku bilo je po stotinu i više kilograma loja koji nije potonuo za razliku od broda koji ga je prevozio.
Dva dana je Slocum ukrcavao sanduke s lojem na Spray sve dok nije i posljednji prostor na brodu bio iskorišten. »Izgledi da negdje kasnije na putovanju načinim time dobar posao udobrovoljili su me.
Stari trgovac koji počiva u meni ponovno se probudio. Oko podne drugog dana isplovio sam iz zaljeva od glave do pete premazan lojem kao i Spray.» Sada je plovio područjem koje nazivaju Gladna zemlja, l kada je već izgedao da će ga neprekidni zapadni vjetar odbaciti sve do Punta Arenasa, konačno je vjetar okrenuo na sjeveroistočnjak i Spray nezaustavljivo kreće prema izlazu iz Magellanovog prolaza.

13. travnja doplovio je ponovno do rta Pilar. Oblaci su se kidali na horizontu. Jugoistočni vjetar je snažno puhao, dolazila je zima u ova područja, ali ujutro 14. travnja kada je vjetar opet jednom okrenuo Spray je bio daleko od obale, strmih valova i snažne morske struje ispred prolaza. Daleko iza njega vidjeli su se još samo najviši vrhunci Patagonije. »Hura Sprayu,« vikao sam tuljanima, galebovima i pingvinima jer drugog živog bića ionako nije bilo.
Spray je prošao sve opasnosti Cape Horna! Široki ocean opet se nalazio svuda oko mene…« 15 dana plovi Spray sa svojim kapetanom paralelno s obalom J. Amerike, ali ovaj put u sjevernom kursu i dovoljno daleko da se ne može nasukati. Zapravo, kopno nije ni vidio jer je plovio daleko od kontinenta i prvo što je 26. travnja 1896. ugledao bili su obrisi otoka Juan Fernandez, čitaocima poznatijeg kao otok Robinsona Crusoa.

Usidrio se ipred zaljeva, a otočani su mu došli ususret jednim čamcem. Iz čileanskih novina saznali su za plovidbu Spraya i za njegov boravak u Punta Arenasu i sada su bili znatiželjni da saznaju kako je bilo. Slocum ih je u kabini počastio kavom i hljepčićima koje je ispekao u tavi. Kasnije su oni veslajući čamcem odvukli Spray na sigurnije mjesto u zaljevu i vezali ga za plutaču ispred naselja. »Ubrzo sam opazio«, priča Slocum, »da na otoku nema ništa masnije od koze i već drugog dana sam na jarbol objesio vagu kojom sam mjerio loj. Nisam im mnogo računao. Plaćali su mi nepoznatim i čudnim kovanim novčićima koji potječu od neke galije koja je potonula u zaljevu.
Nitko nije znao kada je to bilo. Kasnije sam novčiće prodao numizmatičarima i dobio za to znatno više nego što je vrijedio loj. Napravio sam dobar posao i činilo mi se kada sam odlazio da sam s otoka ponio sve novčiće i drugu gotovinu koja je tu postojala.«
Posljednjeg dana na otoku Juan Fernandez uputio se s djecom u brda da bi nabrao svježeg voća za daljnje putovanja, a 5. svibnja isplovio dalje na zapad.

Pasatni vjetar puhao je u željenom smjeru pa je trebalo samo namjestiti jedra i zavezati kormilo. »Danima je Spray plovio sa svježim pasatom. Nakon 34 dana plovidbe ugledao sam na zapadu Marguesas otočje ali se nisam zaustavljao. Vrijeme sam provodio u čitanju, krpao sam odjeću, kuhao i obnavljao na brodu što je trebalo. Mnogo puta sam se ujutro probudio, kad je sunce već sijalo u moju kabinu. Šum vode bio je jedini zvuk. Ustajao sam pitajući se, što se događa i uvijek je sve bilo u redu. Spray je plovio u svom kursu kao da se kreće tračnicama a ne morem.« 16. srpnja stigao je do otočja Samoa i usidrio se u luci Apia. Stigao je neprimijećen kada se je već smračilo i dugo u noć sjedi na palubi i sluša kako na obali pjevaju Samoanci.
Nakon 72 dana, koliko je putovao od Juan Fernandeza, bili su to prvi glasovi ljudi koje je čuo. Njegov dolazak bio je događaj za Samoance i primljen je s najvećim počastima. Već drugog dana odlazi u audijenciju kod kralja, a Spray je posjetila i udovica Roberta Luisa Ste-vensona i poklonila mu neke knjige. Kao poklonik ovog književnika, Slocum je bio veoma počašćen ovom posjetom. 20. kolovoza 1896. isplovio je iz Apije u smjeru Australije.
U New-castle stigao je 3. listopada, nakon 42 dana, plovivši cijelo vrijeme po lošem vremenu i jakom vjetru tako da je i veliki američki kliper »Patrician« potopljen u oluji, a jedan francuski putnički brod bio odbačen daleko od svojeg pravca plovidbe. »Ali sa Sprayem je sve bilo u najboljem redu. Jedrilje sam smanjio i namjestio ga skoro u sredinu pa je i paluba ostala suha, dok su putnici na francuskom putničkom brodu, kako sam kasnije čuo, stajali u salonu do koljena u vodi.« U Newcastlu ostaje samo tjedan dana i zatim odlazi u obližnji Sydney u koji je doplovio 10. listopada. Tu je ostao više tjedana u društvu starih i novih poznanika.
Gotovo svakodnevno su na Spray dolazili gosti, a jednom se je skoro dogodila nesreća.
Ali pustimo Slocuma da nam to sam ispriča:
»U društvu koje je došlo na brod bio je i jedan mladić u gala uniformi najvećeg Sidnejskog jaht kluba. Imao je toliko mjedene dugmadi da bi ga ona sama mogla odvući na dno. Kako se je upravo spustio pljusak, htio je što brže sići u kabinu. No poskliznuo se je na valnici broda i naglavce pao u bačvu punu vode koju sam iznio na palubu radi čišćenja i popravka. Kako je bio malog rasta potpuno je nestao u njoj i bio bi se utopio da ga nismo izvukli.«
Vrijeme prolazi u Australiji brzo i već je došao prosinac. Tu je sada ljeto i Slocum smatra da ga treba iskoristiti da bi obišao i druga mjesta pa 6. prosinca 1896. napušta Sydney i odlazi za Melbourne. Dok plovi uz obalu svjetioničari iz počasti spuštaju zastave na pozdrav. 22. stiže pred luku Melbournea gdje ga parni remorker Razer odvlači iza lučkog valobrana.
Malo je ogorčen jer lučke vlasti traže da plati boravak u luci, 6 penija po toni, ali zato Slocum naplaćuje znatiželjnicima koji žele zaviriti u Spray također 6 penija. Zadovoljan je s poslom jer »više zaradi na Sprayu nego lučki kapetan.«

Privlači ga Tasmanija uz čije su obale smještene brojna slikovita naselja pa napušta Melbourne. Vrijeme je lijepo, svugdje ga dočekuju sa zanimanjem i opširnim reportažama u mjesnim novinama. Počeo je držati i predavanje o svojem putovanju: »Vidio sam već prilično od ovog svijeta, a kako se tu ljudi zanimaju za moje pustolovine održao sam u jednoj sali u glavnoj ulici mjesta svoje prvo javno predavanje.
Iz susjedne kuće donijeli su klavir i naveliko svirali na njemu kako bi razveselili općinstvo, a jedan putujući zabavljač gromkim je glasom pjevao vojničke pjesme. Ljudi su došli izdaleka i od ulaznica sam sakupio 3 funte. Vlasnica sale, jedna ljubazna dama porijekom iz Škotske, nije htjela ništa uzeti za korištenje sale pa je i moje prvo predavanje bilo već od početka uspješno.
Srce mi je lupalo dok sam zaplovio ovim novim kursom, no svi su bili jako susretljivi pa se brod moje govorničke vještine nije prevrnuo već na prvom putovanju.«
9. svibnja 1987. zaplovio je Spray sa svježim jugozapadnim vjetrom u smjeru sjevera. Želio je oploviti istočnu obalu Australije, zaobići je sa sjevera i kroz prolaz Torres ući u Indijski ocean. Vrijeme je bilo lijepo, vjetar povoljan a u kabini se je nalazio komplet pomorskih karata obale Australije i Velikog koralnog grebena. Tako je opet na moru i u vrijeme kada nije zaposlen namještanjem jedara ili kuhanjem obroka provodi u čitanju knjiga iz svoje obnovljene brodske biblioteke.
»13. svibnja,upravo kada sam pročitao zgodnu knjigu o nesrećama na moru, ugledam nedaleko luke Macquarie lijepu jahtu u opasnosti. Nalazila se na sidru sasvim blizu obale. Okrenuo sam prema njoj i vidio da je to kuter Akbat koji je tri dana prije Spraya krenuo iz Watsonovog zaljeva. Nikakvo čudo da je već ovdje doživio havariju. Vlasnik koji se po prvi put nalazi na dužem putovanju imao je pune hlače. Kapetan, moglo ga se prepoznati po velikoj mornarskoj kapi, plovio je samo rijekama prije nego je preuzeo zapovjedništvo Akbara. Krasna posada. Pričali su da idu do Nove Gvineje. Prišao sam im sasvim blizu, križajući na vjetru, i ponudio da ih odvučem do luke. Odbili su. Žele se sami vratiti u Newcastle. Kasnije sam u novinama čitao da je kuter Akbar potonuo kod Cresvent Heada ali da je posada spašena. Dobro je da početnici i kad hoće ne mogu načiniti daleka putovanja.«

20. svibnja Spray zaobilazi rt Great Sandy i tako ponovno ulazi u zonu pasatnih vjetrova. Plovi u smjeru svjetionika Lady Elliots koji se nalazi na ulazu u plovni dio Velikog koraljnog grebena (Barrier Riff). To je greben koji se nalazi ispred istočne obale Australije, valovi Pacifika se razbijaju na njemu tako da je prolaz između njih i obale zaštićen i Spray danima plovi preko potpuno mirnog mora. »Boja mora je ovdje prekrasna, čas svijetlozelena čas svijetloplava, s mnoštvom koraljnih otočića koji izgledaju kao u bajci.« Zaustavlja se samo na nekoliko mjesta. U gradiću Bowen održao je 26. svibnja »predavanje sa slikama« u mjesnoj zgradi likovne akademije.

»Slike su bile dobre ali je projektor s petrolejskom lampicom – koštao je samo 30 šilinga – odavao preslabo svjetlo.« Otplovio je rano ujutro prije nego što su izašle jutarnje novine. 31. svibnja je u Cooktownu. Za predavanje su mu stavili na raspolaganje prezbiterijansku crkvu.
7. lipnja stiže u Clare-mont, a 9. na Otok Ptica da bi već idućeg dana doplovio do Thurs-day otoka. Tu već počinje Indijski ocean. Opasnosti koraljnog mora i Torres prolaza su iza njega.
»Svakome bih savjetovao da tim i po opasnostima sličnim područjem plovi samo danju, a noć da provede na sigurnom sidrištu,« upozorava Slocum, »No, medu nama rečeno, teško je svaku večer naći prikladno sklonište a i dizanja sidra svakog jutra bilo mi je dovoljno u Magellanovom prolazu. Sa dobrim pomorskim kartama koje posjedujem za ova područja mogu u punoj sigurnosti ploviti danju i noću, zahvaljujući također lijepom vremenu i povoljnom vjetru, sigurnije nego da se krećem ulicama nekog većeg grada.«

Ovdje na Thursday otoku načinio je posljednje pripreme na brodu, opskrbio se namirnicama i 24. lipnja Spray je isplovio da savlada još jedan ocean. Do Rta Dobre nade i Captowna trebalo je prevaliti 6000 milja.
Prije toga namjeravao se zaustaviti na nekoliko malobrojnih otoka na koje će naići na svom putu. Kao prvu stanicu predvidio je Cocosove otoke udaljene oko 2700 milja. Pasatni vjetar u tom smjeru već je počeo puhati, godišnje je doba kada se on redovno pojavljuje i Slocum sa sigurnošću računa da će uz njegovu pomoć Spray doploviti do obala Afrike, a do Rta Dobre nade tamo početkom siječnja kada je u tom dijelu zemljine kugle sredina ljeta i ne treba se bojati jakih zimskih oluja. Doduše, jake oluje pojavljuju se i ljeti ispred ovih obala Afrike, ali nisu tako česte kao zimi. Danima Spray plovi u zapadnom kursu, bez naročitih događaja. Vrijeme je idealno a vjetar postojan.
2. srpnja ugledao je daleko prema sjeveru otok Timor, 11. u podne obrise Božičnih otoka. Sada još ima 550 milja do Cocos otočja i Spray mora vrlo točno slijediti kurs kako ga u tim ogromnim vodenim prostranstvima, gdje je i veći otok samo jedna točkica, ne bi promašio. Slocu-mova navigacija je besprijekorna i nekoliko dana kasnije ugledao je tri galeba koji su znatiželjno kružili iznad Spraya i odletjeli opet na zapad, siguran znak da su otoci u blizini. Otočani ove galebove nazivaju »pilotima Cocos Keelinga«, jer brodovima koji su još daleko na moru pokazuju put do njihovog otoka. »Popeo sam se na jarbol i ugledao na horizontu vrhove palmi. Iako sam ih očekivao, pogled na njih stresao me je kao struja.
Spustio sam se na palubu drhteći od uzbuđenja: 23 dana nisam proveo dnevno više od desetak minuta na kormilu i Spray nas je praktički sam doveo do cilja. Pitanje je da li bi ijedan brod na svijetu mogao to učiniti.« Kao i svakom kapetanu, Slocumu je njegov brod najbolji i najljepši. 17. srpnja 1897. u 15,30 Spray je doplovio na sidrište otoka Cocos Keeling.

Ova usamljena otočka skupina ima i zanimljivu povijest. Pri put do njih je doplovio 1608. g. Kapetan Vvilliam Keeling i nakon njega gotovo 200 godina kao da nitko nije tu dolazio sve dok ih nanovno nije otkrio kapetan John Clunis Ross 1814. godine. On se ponovno vraća na otočje dvije godine kasnije zajedno sa svojom obitelji u namjeri da se tu i naseli. Iznenadio se kada je tu našao jednog drugog bijelca, nekog Aleksandra Harea, sa haremom od 40 malajskih žena, koji se doselio kada se Ross vratio u Englesku. No, kako je sa Rossom došlo i osam mornara, harem je bilo teško sačuvati na okupu pa Hare uskoro napušta otočje samo s jednim i to manjim dijelom harema.

Od tada pa sve do naših dana Ross i njegovi nasljednici žive na otočju kao na privatnom posjedu. Slocum ovdje izvlači Spray, čisti dno i premazuje ga svježom bojom. U vodama oko otočja ima mnogo inače rijetkih školjaka Tridacna i on ukrcava 30 komada (sve veliki primjerci) da bi ih kasnije negdje dobro unovčio. Tu zamalo i Spray nije ostao bez posade, dok ga je jedan crnac vozio preko zaljeva. »Sjedio sam s jednim ne baš jako bistrim crncem u njegovom uskom kanuu, opremljenom već napola istrulim jedrom. Upravo kada smo bili na sredini zaljeva, iznenadan huk vjetra počeo nas je nositi na otvoreno more. Na moje iznenađenje tek tada sam primjetio da on nema niti jedno veslo u čamcu. Sidro je naravno imao ali je sidreno uže bilo tako kratko da bi jedva dostajalo nekom psu kao uzica, a mi smo se već nalazili u dubokoj vodi. Srećom je imao neki kolac kao čakiju i počeo sam time veslati iz sve snage. No, spasio nas je kratkotrajan huk vjetra iz suprotnog smjera pa smo se nekako dokopali obale i čamac izvukli na suho.

»S Afrikom kao slijedećom obalom udaljenom 3000 milja, bez kapi vode i s jednim izgladnjelim crncem na brodu – posadu Spraya ne bi više nitko našao.« 22. kolovoza 1897. Slocum napušta Cocos otočje i nakon 15 dana stiže 7. rujna na otok Rodriguez. Putovanje nije bilo tako ugodno kao na prethodnoj dionici. Vjetar je bio vrlo jak tako da je danima plovio sa skraćenim jedriljem, a kiša gotovo da je padala bez prestanka.
Pri kraju ovog dijela puta već je bio umoran od silnog valjanja. Na Rodriguezu se odmara osam dana, a zatim 16. rujna kreće dalje do samo tri dana udaljenog otoka Mauritius. Tu ostaje više dana jer je u području Rta Dobre Nade još zima. Lučki kapetan smjestio je Spray u dobro zaklonjen dio luke i Slocum provodi vrijeme u izletima po otoku.
Posjetio je veliki botanički institut gdje je upravitelj, upravo otkrivši jednu novu biljku, dao joj ime «Slocum«. Kapetan je počašćen i prisjeća se kako je u Bostonu neki bogataš uzalud nudio 30.000 dolara da bi se jedna ruža nazvala imenom njegove žene. Vrijedi li slava toliko novaca?
26. listopada, s početkom ljepšeg godišnjeg doba Spray napušta Mauritius i plovi u smjeru rta St. Mary na južnom kraju otoka Madagaskar. Pasatni vjetar postaje svakim danom sve slabiji i kada je već bio u visini otoka, 31. listopada, potpuno je prestao. Nakon nekoliko dana slabih i promjenljivih vjetrova u prolazu Mozambik doživljava jaku oluju s jugozapada. 17. studenog 1897. stiže pred luku Durban.
Još dok se nalazi oko 15 milja daleko od obale primijetili su ga sa signalne stanice, a kada se približio na oko 8 milja vidjeli su da je skratio jedro. Vijest o tome stigla je i do redakcija novina pa kad je Slocum konačno stigao u luku, ususret mu je izišao i peljarski brod da mu pomogne pri upravljanju u luku. Kada je usidrio brod uručili su mu primjerak upravo tiskanih novina sa velikim naslovom o njegovom dolasku: »Jedro je bilo skraćeno za 10 minuta i ponovno podignuto! Jedan čovjek sam obavlja sav posao!«
Vijest dana kako je Slocumu bilo potrebno samo 10 minuta da spusti jedro, podveže ga i ponovno podigne više govori ondašnjim čitaocima nego današnjim. Jedrilica se u naše vrijeme opremaju vitlima, raznim mehaničkim i električnim uređajima za obavljanje težih poslova, iako su materijali od kojeg je načinjeno jedrilje pa i sam brod danas znatno laganiji. Slocum više nego često hvali svoj Spray, ali su njegovi suvremenici smatrali da je to prevelik i pretežak brod za samo jednog čovjeka.
Jedra su bila izrađena od pamuka pa je 120 četvornih metara, koliko je iznosilo jedrilje Spraya, bilo i te kako teško, da ne spominjemo koliko bi se težina uvećala kada se platno smoči. Deblenjak i šošnjača bili su načinjeni od punog, prirodno izraslog drveta pa nije još i danas jasno kako je Slocum uspijevao sam rukovati time.
Bez ikakvih teškoća, tvrdili su svi oni koji su ga vidjeli. Za pritezanje letnjače Slocum je koristio u ono vrijeme uobičajene drvene kolo-ture, povezane u koloturnike, za koje je trebalo mnogo snage da se jedro podigne ili pritegne. Koliko je pak teško bilo to učiniti na jakom vjetru, jedva se možemo i zamisliti. Uz to, sa 50 godina Slocum nije više bio mladić.
Čini nam se jedino logično objašnjenje da je dugotrajan boravak na malom brodu, plovidba i obavljanje brojnih poslova vezanih uz to doprinijelo da je bio u natprosječnoj fizičkoj kondiciji.

14. prosinca 1897. Spray napušta Durban. Pred njim je put dug 800 milja i po olujama poznati Rt Dobre nade. »lako je bilo ljeto, morao sam u prosjeku svakih 36 sati izdržati po jednu oluju. Kada je puhala u povoljnom smjeru, Spray je dobro napredovao prema svom cilju, a kada bi zapuhala oluja iz suprotnog smjera vratila bi nas komad puta natrag. Za božičnih praznika doplovio sam u visinu Rta i činilo se da se tih dana Spray upravo želi postaviti na glavu. Imao sam dovoljno razloga vjerovati da će mu prije noći to i uspjeti. Jedan veliki engleski parobrod, koji nas je prestigao izvjesio je signalne zastavice sa značenjem: «Želimo vam vesele praznike«.
Kapetan je vjerojatno neki šaljivđija ali je i njegovom brodu svako malo vijak izlazio iz vode.« Zanimljivo je primijetiti koliko malo riječi koristi Slocum da bi opisao za brod i posadu vrlo teške trenutke. »Imao sam dovoljno razloga vjerovati da će mu (Sprayu) to i uspjeti (tj. postaviti se na glavu)«. Možemo samo pretpostavljati da su valovi bili visoki kao kuće i strmi kao litice planina tako da je izgledalo sigurnim da će se Spray prevrnuti ali ne postrance već prema naprijed,preko pramca i najprije jarbolom zaroniti u vodu.
Slocum se nikada ne trudi da što slikovitije prikaže nevrijeme na moru, kao što to čine mnogi drugi putopisci, nastojeći čitateljima utjerati stah u kosti. On čini upravo suprotno, izvuče se s nekoliko škrtih rečenica kao što i priliči pomorcu od zanata. Joshua_Slocum9. U Capetownu Spray provodi tri mjeseca čvrsto vezan u luci, a kapetan uglavnom na kopnu. Održao je nekoliko predavanja »sa slikama« i putuje vlakom po unutrašnjosti besplatnom kartom, koju je dobio od kolonijalnih vlasti. 26. ožujka 1898. napušta Capetown. Na otvorenom moru ima dosta valova ali vrlo slabog vjetra i Slocum se tješi da barem ima lijep pogled: planina Table s krunom od oblaka. Kada je konačno zapuhao vjetar, veselo se laća čitanja knjiga koje su mu poklonili u Capetownu. Vrijeme leti kao i Spray koji svakodnevno prevaljuje 150 milja.
U ranu zoru 1. travnja ugledao je medu oblacima, koje vjetar nosi nebom, grupu koja nepomično lebdi na istom mjestu. Bio je siguran da se tamo nalazi otok sv. Helena. Rano poslijepodne Spray se usidrio u luci i »kapetan cijeloj posadi daje izlaz na kopno sve do kasnih noćnih sati.« Posjetio je guvernera u njegovoj rezidenciji udaljenoj 3 km od luke. Dva dana kasnije održao je predavanje o svojem putovanju u dvorani za prijem guvernerske palače.
Dan prije odlaska- bilo je to 20. travnja – guvernerova žena ispekla je za usamljenog putnika ogroman voćni kolač od kojeg je mjesec dana jeo svakodnevno po komadić uz jutarnju kavu. U zadnji čas jedan Amerikanac donosi na poklon živu kozu jer to je ne samo korisna životinja već i društvena kao pas. »Ubrzo sam ustanovio da taj pas sa rogovima mora biti dobro i čvrsto vezan. Pri tom sam načinio pogrešku da ga nisam vezao lancem za jarbol već samo uzetom od konoplje. Platio sam to skupo. Ta je životinja kao opsjednuta nekim zlim duhovima iz davne prošlosti nagrizla sve što postoji na brodu. Bio je to najveći razbojnik kojeg sam sreo na mom putu. Pojela mi je čak i pomorsku kartu Karipskog otočja dok sam bio zaposlen na pramcu i mislio da je koza čvrsto vezana za pumpu.
Sve dok smo zajedno plovili nisam imao sat vremena mira. Kada je pojela slamnati šešir koji me je štitio od sunca, sudbina ovog suputnika bila je odlučena. Nepun sat vremena nakon što se Spray 27. travnja usidrio na otoku Ascension predao sam je kuharu najbližeg ratnog broda.«

Ascension je u to doba bio važna stanica za opskrbu engleske flote. Bilo je tu mnogo ratnih brodova, oficira, elegantnih klubova, tenis i golf igrališta i živjelo se je vrlo otmjeno. Spray je vezan za jednu plutaču u vanjskom dijelu zaljeva. Jako nevrijeme načinilo je tako velike valove da Slocum ne može čamcem do broda i dva dana stanuje u kući jednog oficira.
30. travnja vrijeme se smiruje i Spray napušta otok Ascension. 8. svibnja 1898. Spray presijeca kurs kojim je plovio prije gotovo tri godine, 2. listopada 1895., na putu od Gibraltara do Brazilije. Ta je točka nekoliko milja južnije od otoka Fernando de Noronha. Kružno putovanje oko svijeta time je ostvareno.

5
 
»Osjećao sam duboko zadovoljstvo što je Spray oplovio svijet. Ako bih taj događaj i ocijenio samo kao običnu pustolovinu, nemoguće je obezvrijediti njenu vrijednost i on će ući u povijest.« Slocum je očito imao točnu predstavu o svom pothvatu tako da joj ne možemo i danas 105 godine kasnije ništa prigovoriti: bila je to pustolovina -i to najviše kategorije – ali od značaja za povijest i Slocum je sebi osigurao mjesto u svim velikim leksikonima i pomorskim udžbenicima.
Dokazao je da su i malim, dobro građenim i vođenim brodom moguća i najveća putovanja. Početkom svibnja 1898. Spray se nalazi još ispred obale Južne Amerike i plovi uz njen sjeveroistočni kraj, dovoljno daleko da je ne može vidjeti, doduše, ali toliko blizu da se nalazi u morskoj struji koja prolazi uz obale Brazilije, Gvajane, Venezuele pa sve do SAD.
Struja nastaje zbog pasatnog vjetra koji ovdje puše u to doba godine i kreće se brzinom od oko 40 milja na dan pa Spray svakodnevno prevaljuje do 180 milja. 17. svibnja ugledao je obale Đavoljeg otoka, a 18. upisuje u dnevnik velikim slovima: »Uvečer sam na 7°13′ sjeverne širine ponovno ugledao zvijezdu sjevernjaču, pri put nakon skoro tri godine.«

Čitavo to vrijeme Slocum i Spray nalazili su se u južnim širinama zemaljske kugle. 20. svibnja prije samog zalaza sunca ugledao je obrise otoka Tobago, kada se je smračilo i svjetlo svjetionika. Onog na Tobagu, kako je mislio. No, odjednom je kasno u noći spazio u daljini bjelasanje od morske pjene, znak da se tamo valovi razbijaju o hridine i obalu. Samo malo u stranu od tog mjesta vidjelo se je iznad površine mora i svjetlo svjetionika.
»Odmah sam skrenuo ulijevo tako da sam zaplovio skoro protiv vjetra i struja. Križao sam nekoliko puta da se što više udaljim ili zaobiđem bjelasanje u daljini. Uskoro mi je bilo jasno da se udaljenost nimalo ne smanjuje i da Spray ne može križanjem savladati morsku struju. Položaj ostaje isti sat za satom i i žmirkavo svjetlo svjetionika u daljini kao da mi se nalazi bliže.« Ali i noć strave završava izlazom sunca pa Slocum otkriva prolaz između hridina.
Sada je otkrio i da je svjetlo koje je noću vidio i smatrao da potiče od svjetionika sa Tobaga bilo zapravo od svjetionika sa 30 milja udaljenog otoka Trinidad. Sve to zato jer nije imao kartu Karipskog područja. Pojela ju je koza sa Sv. Helene.

23. svibnja stiže do otoka Grenada, ostaje u luci nekoliko dana a zatim, 28. nastavlja duž Antila i 30. stiže u Antiguu gdje drži predavanje »sa slikama«. 4. lipnja plovi u smjeru rta Hatteras. Od dobrog vjetra i brze plovidbe uskoro nije ostalo mnogo, kada je zašao u područje tišina bez vjetra, područje danas poznatije kao Bermudski trokut.
»Ovo posljednje iskušenje trajalo je osam dana. Svaku večer mogao sam na palubi čitati uz svjetlo svijeće. Nije bilo opće vjetra. Na mirnoj površini mora skupljale su se gomile trave koje bi se ubrzo spojile u čitava polja. Konačno je 18. lipnja zapuhala oluja od jugozapada koja je ponovno raspršila travu i napunila jedra Spraya. Vrijeme se više nije promijenilo. Puhalo je snažno a povremeno i prejako, čak je i tuča padala, ali je 27. lipnja 1898. ipak sretno stigao u američku luku Newport nakon tri godine, dva mjeseca i dvadana te 46.000 preplovljenih milja.

Nekoliko dana iza toga Slocum odvodi Spray u njegovu matičnu luku Fairhaven i veže ga na isto mjesto gdje je to učinio prvi puta nakon što ga je obnovljenog porinuo u more.
»Još dalje kući nisam ga zaista mogao odvesti,« završava Slocum svoj dnevnik.  

9

Slijedeće tri godine Slocum provodi žanjući plodove svog pothvata: u brojnim gradovima drži predavanja o svojem putovanju, odlazi na prijeme koji se priređuju u njegovu čast i u nastavcima piše svoje dogodovštine za mjesečnik »Century lllustrated Magazine«. Crtači redakcije ilustriraju njegovu priču crtežima. Uspjeh je ogroman i 1900. objavljuje svoje zapise u obliku knjige (primjerak stoji 2 dolara).

U West Turburv, državi Massachu-settsu, gradiću u kojem živi velik broj ostarjelih kitolovaca, kupuje kućicu s malim imanjem. Njegova obitelj, žena Hetti i djeca, sada imaju i pravi dom a Slocum po prvi puta u životu posjeduje i nešto »čvrsto« na kopnu.
1901. Slocum dovodi Spray na veliku Panameričku izložbu gdje ga uz naplatu posjetioci mogu razgledati, razgovarati s kapetanom i njegovom ženom i kupiti njegovu novu knjigu »Razgovori sa novinarima o velikom putovanju«. Uz svaku knjigu kupac dobije i kao dlan velik komad jedra kojim je Spray plovio oko Cape Horna.
Prodano je 5000 primjeraka knjige i za to mu je trebalo više od jednog jedra. No, Slocum je dobar trgovac. Tijekom više tjedana, koliko je trajala izložbu, Spray je posjetilo mnogo ljudi, medu njima i brojne ličnosti pa i tadašnji predsjednik McKinley. Sačuvane su tri debele knjige u koje su se upisivali posjetioci. No, sa suprugom Hetti stvari ne idu najbolje, ona napušta kuću i odlazi u Boston. Slocum provodi veći dio godine na brodu, svake zime odlazi na Karipske otoke, na Kubu i Jamaicu, a u proljeće se vraća u SAD. Tako godišnje prevaljuje preko 4000 milja, sam iako je već prešao 60-tu.
Godine prolaze a Slocum i Spray još pobuđuju zanimanje. Povremeno priča novinarima kako će poduzeti još jedno veliko putovanja ali nema ništa od toga.
U Miamiju ga susreće publicist Vincent Gilpin. Kupio je jednu Slocumovu knjigu i prisustvovao predavanju (od putovanja oko svijeta prošlo je 10 godina!). Kasnije ga posjećuje na brodu. »Po svemu sudeći«, zapisao je Gilpin, »Slocum boravi gotovo neprekidno na Sprayu.
Živi štedljivo i bez velikih zahtjeva. Spray je veoma skromno opremljen i u kabini kao da nema ništa više od onog što je posjedovao u vrijeme kada je plovio oko svijeta. Tu je i urugvajska pećica na drva. Obučen je jednostavno, gotovo siromašno. Nije naročito razgovorljiv, ali je uvijek ljubazan i spreman odgovarati na pitanja. Odaje utisak vrlo sposobnog čovjeka ali i nadasve usamljenog.« Nikakvo čudo. Slocum stalno živi na brodu, uvijek u pokretu i nikad na jednom mjestu. Udaljio se od prijatelja i društva i postao zapravo – izložbeni uzorak. Gledanje uz naplatu.

Gilpin, i sam strastveni jedriličar, odlazi s njim na kraću plovidbu. Kapetan Slocum sa zadivljujućom vještinom vodi brod, spretno se provlači između brodova usidrenih u zaljevu do otvorenog mora. Ali Spray je u vrlo lošem stanju: jedra i užad trebalo je već odavno obnoviti, oplata trupa i palube propuštali su na više mjesta pa je svaki čas Slocum odlazio do pumpe. Gilpin je uvjeren da Spray nije sposoban za neko ozbiljnije putovanje bez temeljitog obnavljanja.

14. studenog 1909. Slocum isplovljava iz luke Vineyard, križajući jedriljem protiv jakog vjetra i valova. Levy Jackson susreće ga vraćajući se s ribolova. Bio je posljednji čovjek koji je vidio Spray i njegova kapetana. Uvečer se podigla jaka oluja koja je trajala nekoliko dana. Spray se nije nikada vratio. Mnogo je vremena prošlo od tada, ali putovanje Slocuma i njegova Spraya nije zaboravljeno. Mnogi su ga sljedili i uspjeli također oploviti svijet, naš Joža Horvat na primjer, i pronaći zadovoljstvo u tome ili samo ostvariti svoje dječačke snove. One koji idu njegovim tragom danas više nitko ne pamti, ostaju bezimeni, ali Joshua Slocum je imao sreće – bio je prvi.

 © Walter Turnšek   http://www.walterturnsek.t-com.hr

Tekstovi u « Tekstovi »

Comments *

You don't have permmission to comment, or comments have been turned off for this article.

NF servisi

Plovila članova foruma

Vodostaj

Video

NF linkovi

Dunav - marine i pristani

Sava - marine i pristani

Prijatelji foruma

 
Tehnonautika